История на хърватите

NAKLADNI ZAVOD
ΜΑΉΟΕ HRVATSKE
ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
BIBLIOTEKA
HRVATSKE POVJESNICE
UREDNIK
BRANIMIR DONAT
C1P - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb
ÜDK 936.7 (=862)
ETNOGENEZA Hrvata/ urednik Neven Budak. - Zagreb:
Nakladni zavod Matice hrvatske: Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta, 1996. - 292 str.: ilustr; 24 cm. - (Hrvatske
povjesnice)
Bibliografija uz pojedine radove. - Summarv
ISBN 953-6014--45-9 (Nakladni zavod MH)
1. Budak, Neven
951129131
Tiskanje ove knjige omogućilo je Ministarstvo znanosti
i tehnologije RH.
NEVEN BUDAK (UR)
ETNOGENEZA
HRVATA
ETHNOGENY OF THE CROATS
NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE
ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST
FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
ZAGREB 1995.

Walter Pohl
OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE:
AVARI I SLAVENI
.Etnogeneza Hrvata vjerojatno je jedno od najproblematičnijih pitanja rane po-
vijesti srednje i jugoistočne Europe o kojem se ujedno najviše i raspravljalo.
Ona se tako još i danas, s donekle prava, datira oko 600. ili 800, pripisuje
Slavenima, Irantima ili Avarima, svodi na velike seobe ili regionalni razvoj te
objašnjava utjecajem avarske ili franačke veselile.1 Neke od tih oštroumno raz-
matranih nedoumica očito su uvjetovane pogrešnim formuliranjem pitanja u
kojima se alternative preoštro postavljaju. Novija istraživanja etnogeneze u
ranom srednjem vijeku tvrdila su da se pritom radi o dugoročnim procesima
koji se rijetko mogu točno vremenski odrediti i često se odvijaju u više navra-
ta. Cesto su to malene mobilne skupine s jakom tradicijom, koje daju pečat
procesu prerastanja u pleme mnogobrojnijeg sjedilačkog stanovništva; doselja-
vanje i regionalni razvoj pritom se međusobno upotpunjuju. Podrijetlo dotičnih
skupina zbog toga može biti vrlo raznoliko, svaki narod iznova stvara svoje
podrijetlo, svoj origo, kako bi obrazložio osjećaj pripadnosti svih članova. Tra-
govi takva origo gentis nalaze se u čuvenu izvješću o Hrvatima Konstantina
Porfirogeneta. Takva saga o podrijetlu posjeduje vlastitu »istinu«, a pokušamo li
l O raspravi vidi Max Vasmer, Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slawen: Die
Immer in Südrussland, Leipzig 1923; S. Sakač, Iranische Herkunft des kroatischen Volksna-
mens, Orientalia Christiane Periodica 15, 1949, 313 ff.; Ludmil Hauptmann, Die Frühzeit der
West — und Südslawen, Historia Mundi, 5, Bern 1956, 265 f.; Prands Dvornik, The Making
of Central and Eastern Europe, London 1949, 268 ff.; Konstantin Jireček, Geschichte der
Serben, l, Gotha 1911, 108; Josip Mal, Probleme aus der Frühzeit der Slowenen, Ljubljana
1939, 57 f.; Bogo Graferauer, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju
Hrvata, Historijski zbornik, 5, 1952, 1-56; Lujo Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme
dolaska Hrvata, Zbornik Historijskog zavoda JAZU, 8, 1977, 5 ff.; Nada Klaić, O problemima
stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata, Zgodovinski časopis, 38, 1984, 253
ff.; Hans Ditten, Bemerkungen zu den ersten Ansätzen der Staatsbildung bei Kroaten und
Serben in 7. Jhdt. Beiträge zur byzantinischen Geschichte im 9. -11. Jahrhundert, Prag 1978,
441 ff.; Otto Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?,
Österreichische Namenforschung, 6, 1978, 144 ff.; Walter Pohl, Das Awarenreich und die
•kroatischen'· Ethnogenesen, Die Boyern und ihre Nachbarn, l, Symposion Zwettl 1982, ur.
Herwig Wolfram /Andreas Schwarcz^enkschriften der Österr. Akad. d. Wiss. 179, 1985, 294
ff.; eine Zusammenfassung mit Stellungnahmen zu einzelnen Fragen und weiterer Lit. bei
Walter Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa, 567-822, n. Chr., München 1988,
261 ff.
Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE 87
elemente takve tradicije procijeniti istinitima ili pogrešnima prema kriterijima
suvremene znanosti, redovito ćemo pogriješiti.2
To, međutim, ne znači da se o hrvatskoj etnogenezi, o kojoj u suvremenim
izvorima gotovo da i nema podataka, ne mogu postaviti nikakve tvrdnje. Njezini
se temelji i pretpostavke, dapače, mogu utvrditi s priličnom vjerodostojnošću.
Skoro četvrt tisućljeća su se između srednjeg Dunava i Jadrana sučeljavali
avarski kaganat i niz slavenskih skupina. Tome se pridružio - postupno sve
slabiji — bizantski kao i sve veći zapadni utjecaj. Sukobi slavenskog stanov-
ništva s avarskom silom činili su ishodište za postupni nastanak pojedinih po-
dručja pod slavenskom vlašću na rubu avarskog carstva.
Odnos Avara i Slavena jedna je od »klasičnih« nedoumica u istraživanju
povijesti ranog srednjeg vijeka. Novija istraživanja su i u tom pitanju nadvla-
dala preoštre formulacije i razradila nove kriterije razlikovanja.3 To nije bio
odnos izgrađenih naroda, koji se mogu narodnopravno odrediti. Oko 600. Sla-
veni očito nisu bili smatrani subjektima međunarodnog prava. To se, primje-
rice, pokazuje u sukobima između Bizanta, Avara i Slavena na donjem Dunavu
prije 600. Dok Bizant i Avari razmjenjuju poslanstva, sklapaju (i krše) ugovore,
slavenske skupine ostaju isključene iz »visoke politike«. U pregovorima između
cara i kagana o njima se donose odredbe; ugovor iz 598. dopušta objema stra-
nama da u borbi protiv Slavena prijeđu granicu na Dunavu.4 Na drugoj strani
se o avarsko — slavenskim odnosima ne može jednostavno govoriti kao o »so-
cijalnom pitanju« unutar avarske države; Slaveni su slijedili vlastite ciljeve i
stvarali kaganatu teškoće čak i na vrhuncu njegove moći. Zbog toga ovdje želi-
O origo gentis vidi rad Herwiga Wolframa u ovom zborniku kao i dalje Walter Pohl, Ver-
laufsformen der Ethnogenese. Awaren und Bulgaren. Symposion Zwettl 1986, ur. Herwig
Wolfram / Walter Pohl, Typen der Ethnogenese unter besonderer Berücksichtigung der Bayern.
Denkschriften der Österr. Akad. d. Wiss, 201, 1990. O hrvatskoj origo gentis u Konstantina
Radoslav Katičić, Die Anfänge des kroatischen Staates, Die Bayern und ihre Nachbarn (kao
büj. 1)
»Klasična« stajališta primjerice Jan Peisker, Die Älteren Beziehungen der Slawen zu Turko-
tataren und Germanen und ihre sozialgeschichtliche Bedeutung, Vierteljahresschrift für Sozial
— und Wirtschaftsgeschichte, 3, 1905, 187 ff.; Ludmil Hauptmann, Politische Umwälzungen
unter den Slowenen vom Ende des 6. Jahrunderts bis zur Mitte des 9. Jahrhunderts, Mit-
teilungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung, 36, 1915, 229 ff.; Mal, Pro-
bleme (kao büj. 1) 11 ff.; Bogo Grafenauer, Razmerje med Slovani in Obri do obleganja
Carigrada (626) in njegove gospodarskodružbene podloge, Zgodovinski časopis, 9, 1955, 145
ff.; Novije priloge vidi Wolfgang Fritze, Zur Bedeutung der Awaren für die slawische Au-
sdehnungsbewegung im frühen Wittelalter. Studien zur Völkerwanderungszeit in östlichen Mit-
teleuropa, ur. Gerhard Müdenberger, Maribor 1980. 498 ff.; Hans Ditten, Zur Bedeutung der
Einwanderung der Slawen. Byzanz im 7. Jahrhundert. Untersuchungen zur Herausbildung
des Feudalismus, ur. F. Winkelmann et. aL, Berlin 1977, 81 ff.; Alexander Avenarius, Zur
Problematik der awarish—slawischen Beziehungen an der unteren Donau im 6. —7. Jahrhun-
dert, Studio Historica Slovaca, 7, 1974, 11 ff.; Pohl, Awaren, 112 ff., kao A. 1; s lit Nekon-
vencionalno stajalište zauzeo je Omeljan Pritsak, The Slavs and the Avars, Settimane di
Studio del Centra Italiano di Studi suU' Alta Medioevo, 30, 1982, 353 ff.; prema njemu
Slaveni sve do Vili. stoljeća nisu bili »narod«, već savezi specijaliziranih graničnih odreda.
Toj se teoriji može mnogo štošta prigovoriti, no ona je ipak povod da ispitamo neprikosnovene
pretpostavke; usp. Pohl, Avari (kao bilj. 1), 94.
Theophylaktos Simokates, ur. de Boor/Wirth, osobito 6, 11, s. 242 ff. i 7, 15, s 273, Pohl,
Awaren (kao bilj. 1) 140 ff. i 154 ff.

88
ETNOGENEZA HRVATA
mo najprije istražiti kako suvremeni izvori doživljavaju Avare i Slavene, kako
opisuju njihove razlike i njihov suodnos.
Iskustva Bizantinaca u ratovima krajem VI. stoljeća prikazana su u tako-
zvanom Mauricijevu Stralegikonu. U njemu se prema načinu ratovanja i živ-
ljenja razlikuju tri skupine barbarskih naroda: osim Germana »Skiti«, tj. »Avari
i Turci i ostali hunski narodi s istim načinom života«, te Slaveni, odnosno
Anti i slični narodi. Avari se ovako karakteriziraju: »Nevolje i patnje hrabro
podnose, jer njima upravlja vladar koji ne vlada ljubavlju već strahom, a vođe
sve propuste strogo kažnjavaju.« Samo oni i Turci »razmišljaju o taktici; češće
se od ostalih Skita bore u savezima.« Ratuju na konju i preziru borbu pješice;
u sedlu odlično rukuju lukom i strijelom kao i kopljem, te oboje upotrebljavaju
prema potrebi. Osim toga su i oni i njihovi konji dobro uklopljeni.5
Slaveni su, nasuprot tome, prema izvješću ratnog priručnika »bez vladara
i međusobno se mrze, ne poznaju nikakvu taktiku i ne pokušavaju se boriti
u savezu.« Žive na »teško pristupačnim mjestima u šumama i močvarama«,
drže stoku i uzgajaju proso, gostoljubivi su i ne daju se »pokoriti niti podvrći
nikakvoj tuđoj vlasti«. Naoružani su malim kopljima i jednostavnim drvenim
lukovima s malim, često otrovnim strijelama. »Pošto kod njih ima mnogo kra-
ljeva, koji međusobno ne surađuju, nije naodmet neke od njih pridobiti... uvje-
ravanjem ili darovima, a ostale napasti.« No, ipak, uvijek valja imati na umu
da će u tom slučaju napadnutima doći u pomoć susjedi. »Zarobljenike ne drže
poput drugih naroda neodređeno vrijeme u ropstvu, već... im ostavljaju na
volju žele li se uz otkup vratiti kući ili ostati među njima kao slobodni prijate-
lji.«6 Sličnu razliku između Slavena i Avara pretpostavljaju i ostali pouzdani
suvremeni autori (Menander Protector, Theophylakt, Miracula DemetriifiYe-
degar, poslije Pavao Đakon).
U ranom srednjem vijeku se u jugoistočnoj Europi, dakle, mogu razlikovati
dva barbarska životna obüka: s jedne strane konjanici, koji se djelomično bave
više ili manje nomadskim stočarstvom i često okupljaju u visokoorganizirane
velike saveze; a s druge strane seljaci koji uglavnom žive u lokalnim seoskim
savezima, ali radi ratovanja i pljačke katkada stvaraju kratkotrajne veće za-
jednice. Sredinom VI. stoljeća se oba životna modela više gotovo i ne mogu
etnički razlikovati; među »Skitima« se nalaze različiti narodi koji se nazivaju
»Hunima«, između ostalog Bugari ili Kutriguri; no i Goti, Langobardi, Heruli
itd. u većoj ili manjoj mjeri odgovaraju skitskom modelu. Razlike prema sla-
venskom načinu života se gotovo više niti ne zapažaju. Slaveni se uspoređuju
s Hunima7 i pokatkada, kao i Goti, nazivaju »skitskim« Getima. Seljački slojevi
srednje i jugoistočne Europe, uglavnom manje ratnički od slavenskih seljaka,
još su uvijek pod snažnim romansko-germanskim utjecajem.
Uskoro se, međutim, na osnovi obaju životnih modela razvijaju jasne et-
ničke razlike. Uspjeh avarskih kagana dovodi na jednoj strani do toga da se
5 Strategikon, ur. Dennis / Gamillscheg, 11, 2 360 ff. Aluzija na skitsku despociju je, doduše,
topički obojena, ali odgovara drugim izvorima.
6 Strategikon, 11, 4, stra. 368 ff.
7 Prokop, BG, ur. Veh, 3, 14, str. 528; usp, Pohl, Awaren (kao bUj. 1) 367 A. 14.
Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE
89
većina konjanika uskoro vezuje uz avarsku tradiciju. Slabljenjem kaganata u
VII. stoljeću sve više jača utjecaj jedne druge konjaničke tradicije, koja nije
vezana uz jedan jedini vladalački centar, bugarske.8 Na drugoj strani među
ratarima između Baltika i Egejskog mora prevladavaju slavenske životne forme;
ne baš spektakularan, u našim izvorima gotovo nezabilježen, ali tim trajniji
uspjeh koji dosad mje dovo^no objašnjen. Ipak se može pretpostaviti da je
slavenski način života (decentralizacija, fleksibilno mješovito poljodjelstvo, ko-
rištenje područja za uzmak, relativno male društvene razlike, otvorenost prema
strancima, koji su mogli ostati slobodnima, relativno malena akumulacija bo-
gatstva — ma koliko to rastužilo arheologe — kao i nestalni i kratkotrajni
savezi) najbolje odgovarao uvjetima vremena. Dok su raslojenija germanska
kraljevstva u tom prostoru p